Vokativ u srpskom jeziku
Vokativ vam kao govorniku hrvatskog nije ništa novo — koristite ga svakodnevno kad nekoga zovnete ili oslovite: Marko!, prijatelju!, ženo! U srpskom je padež dozivanja po funkciji potpuno isti: stoji izdvojeno, najčešće odijeljen zarezom, i ne služi kao subjekt ni objekt, nego kao oblik kojim se nekome obraćamo. Zato vam ovdje cilj nije naučiti padež od nule, nego primijetiti gdje se srpska upotreba poklapa s onom na koju ste navikli, a gdje se suptilno razilazi. Kao i u hrvatskom, pridjev ostaje u nominativu, a mijenja se samo imenica. Muška imenica na tvrdi suglasnik dobiva nastavak -e: brat → brate, Jovan → Jovane ("Brate, jesi li tu?"). Muška imenica na meki suglasnik (č, ć, đ, lj, nj, š, ž, j) dobiva -u: prijatelj → prijatelju, muž → mužu ("Dragi prijatelju, hvala ti na pomoći."). Tu se srpski i hrvatski uglavnom kreću istim tragom, pa ćete oblike prepoznati bez razmišljanja. Ženske imenice na -a dobivaju -o: žena → ženo, majka → majko ("Majko, gde si bila?"), a vlastita imena slijede isti obrazac: Ana → Ano ("Ano, dođi ovamo!"). Imenice na -ica prelaze u -ice: Milica → Milice, drugarica → drugarice. Najviše pažnje tražite ondje gdje oblik ostaje nepromijenjen. U opuštenom govoru mnoga se vlastita imena ne mijenjaju: "Marko, dođi!" zvuči prirodno upravo s nepromijenjenim oblikom, dok bi "Marko!" silom pretvoreno u "Marke!" zvučalo usiljeno. Riječi iz obiteljskog govora poput mama i tata obično ostaju kakve jesu ("Mama, gde si?"), kao i srednji rod (dete → dete). Glavna zamka nije forma, nego registar: u službenom ili pisanom obraćanju vokativ je obavezan. "Dragi prijatelj," na početku pisma je pogrešno — mora stajati "Dragi prijatelju,". Pazite i da ne pretjerujete s palatalizacijom (drug → druže, a ne *druge) ni s nastavcima ondje gdje ih izvorni govornik jednostavno ne bi upotrijebio.
Primjeri
- Marko, dođi! Marko, come here!
- Dragi prijatelju, Dear friend,
- Mama, gde si? Mum, where are you?
Cijela lekcija
Sve iz videa, u tekstu.
-
Želiš nekoga dozvati ili mu se obratiti. U tom trenutku riječ često promijeni oblik. Brat postaje brate, prijatelj postaje prijatelju.
-
Vokativ je padež obraćanja. Koristiš ga kad nekoga zoveš, pozdravljaš ili kad pišeš pismo. To je oblik kojim se izravno okrećeš svojem sugovorniku.
-
Nastavak ovisi o rodu i o tome kako riječ završava. Muški rod najčešće dobiva -e ili -u. Ženska imena i imenice na -a najčešće dobivaju -o.
-
Krenimo od muškog roda. Imenica brat u vokativu dobiva nastavak -e, pa kad ga dozivaš kažeš brate. Brate, jesi li tu?
-
Riječi koje završavaju na meki suglasnik često dobivaju -u. Prijatelj u vokativu postaje prijatelju. Tako počinje i pismo. Dragi prijatelju, hvala ti na pomoći.
-
Sada ženski rod. Žensko ime Ana završava na -a, pa u vokativu dobiva -o i postaje Ano. Ano, dođi ovamo!
-
Isto pravilo vrijedi i za obične imenice na -a. Majka u vokativu postaje majko kad joj se obraćaš. Majko, gde si bila?
-
Ali pozor: mnoga imena i svakodnevni govor zadržavaju oblik nominativa. Marko najčešće ostaje Marko, a mama ostaje mama.
-
Zato u svakodnevnom govoru ime Marko najčešće ostaje isto. Jednostavno ga dozivaš njegovim imenom. Marko, dođi!
-
A kad dozivaš mamu u običnom razgovoru, ostaje mama. Ovdje se vokativ podudara sa svakodnevnim oblikom. Mama, gde si?
-
Evo najčešće pogreške. U svečanijem ili pisanom obraćanju nemoj ostavljati nominativ. Ne piše se dragi prijatelj kad mu se obraćaš — pravilno je dragi prijatelju.
-
I obrnuto: nemoj na silu mijenjati svako ime. Marko najčešće ostaje Marko; ne moraš ga sklanjati u svakodnevnom govoru.
-
Da sažmemo. Vokativ je oblik obraćanja. Muški rod ide na -e ili -u, ženska imena i riječi na -a na -o. A mnoga imena i razgovorni izrazi ostaju nepromijenjeni.
