Verb aspect: imperfective vs perfective (intro)
Almost every Serbian verb comes in a pair: an imperfective (action in progress, repeated, or general — pisati, 'to write/be writing') and a perfective (a single completed whole — napisati, 'to write up/finish writing'). The two are different words you learn together.
Primeri
- pisati / napisati to write / to write (finish)
- Čitam knjigu. I'm reading a book.
- Pročitao sam knjigu. I've read the book (finished it).
Cela lekcija
Sve iz videa, u tekstu.
-
„Čitam knjigu“ — i nikad je ne završim. „Pročitam knjigu“ — i gotovo je. Ista radnja, a dva potpuno različita glagola. To je glagolski vid, i to je najveći skok u celom srpskom. Hajde da ga razjasnimo do kraja.
-
Evo srca priče. Skoro svaki srpski glagol dolazi u paru. Jedan je nesvršeni — radnja koja traje, koja se ponavlja ili je opšta. Drugi je svršeni — radnja kao jedna zaokružena, dovršena celina. To su dve različite reči koje učiš zajedno, kao par.
-
Nemoj ovo brkati s vremenom. Engleski razliku „traje“ naspram „gotovo“ nosi u vremenu glagola. Srpski je nosi u samoj reči — u vidu. Nesvršeni: pisati, čitati, raditi. Svršeni: napisati, pročitati, uraditi. Često se razlikuju samo po prefiksu, ali to su dva glagola.
-
Krenimo od nesvršenog, od radnje koja je u toku. Šta sad radiš? Čitaš knjigu, usred si toga: Čitam knjigu. „I'm reading a book.“ Glagol „čitam“ je nesvršen — slika radnju koja teče, a ne kažeš ništa o tome da li ćeš je završiti. Bitan je sam proces.
-
A sada svršeni vid — ista radnja, ali kao dovršena celina. Pročitao si knjigu, došao do kraja: Pročitao sam knjigu. „I've read the book.“ „Pročitao sam“ je svršen — naglašava rezultat, da je knjiga sad gotova. Prefiks „pro-“ od „čitati“ pravi „pročitati“: radnju koja je zatvorena.
-
Pogledaj isti par još jednom u akciji, sa pisanjem. Dok pišem pismo, radnja traje, nesvršeni vid: Pišem pismo. „I'm writing a letter.“ A kad ga završim, prelazim na svršeni — „napisati“: Napisao sam pismo. „I wrote the letter.“ Isti par: pisati za proces, napisati za rezultat.
-
Kako nastaje par? Najčešće na dva načina. Prvo, prefiksom: „pisati“ daje „napisati“, „čitati“ daje „pročitati“, „raditi“ daje „uraditi“ ili „odraditi“. Prefiks zatvara radnju. Drugo, sufiksom u sredini reči: „dati“ je svršen, „davati“ nesvršen. Oba načina su svuda oko tebe.
-
Vid menja i značenje vremena. Nesvršeni opisuje naviku ili ponavljanje. Kažeš da svaki dan učiš srpski — radnja koja se vraća: Svaki dan učim srpski. „I study Serbian every day.“ „Učim“ je nesvršen, pa savršeno hvata naviku koja traje iz dana u dan.
-
A svršeni vid hvata jedan, jedini događaj — jednom i gotovo. Naučio si pesmu, do kraja, kao zatvoren rezultat: Naučio sam pesmu. „I learned the poem.“ „Naučio sam“ je svršen: ne navika nego jedan dovršen čin. „Učim“ je proces, „naučim“ je ishod.
-
A sada glavna zamka — razlog zbog kog si ovde. Svršeni glagol nema pravi prezent za radnju u toku. „Pročitam knjigu“ ne znači „čitam je upravo sada“. Za ono što se dešava sad uvek ti treba nesvršeni: „čitam“. Svršeni prezent gleda u budućnost ili u uslov.
-
I druga strana iste medalje. Kad je radnja jasno dovršena, ne biraj nesvršeni samo zato što ti je poznatiji. „Jučer sam čitao knjigu“ zvuči nedovršeno; ako si je pročitao do kraja, kaže se „pročitao sam“. Pusti vid da nosi „gotovo“.
-
Spojimo oba vida u jednoj rečenici, da osetiš kontrast. Dok je radnja tekla — nesvršeni; čim se dovršila — svršeni: Dok sam jeo, telefon je zazvonio. „While I was eating, the phone rang.“ „Jeo sam“ je pozadina koja traje, nesvršena; „zazvonio je“ je jedan nagli, svršeni događaj. Vid crta celu scenu.
-
Da rezimiramo. Skoro svaki glagol ima par: nesvršeni za radnju koja traje, ponavlja se ili je navika — „čitam“; i svršeni za jednu dovršenu celinu — „pročitam“. To su dva glagola, ne dva vremena. Za ono što se dešava sad, biraj nesvršeni. Uči par zajedno, i vid će ti postati prirodan.