Futur I: „ću raditi“ i „radiću“ — dva oblika, jedno vreme
Futur prvi je buduće vreme za planove, namere i predviđanja. Gradi se od kratkog, nenaglašenog oblika glagola „hteti“ — enklitike ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će — i infinitiva glavnog glagola. Postoje dva načina, a oba znače isto: ako enklitika stoji ispred, infinitiv ostaje ceo („Sutra ću raditi“); ako glagol stoji prvi, skidaš „-ti“ i sve spajaš u jednu reč („Radiću sutra“). Pitanja idu po istom principu: „Šta ćeš jesti?“ Najveća zamka je pisanje: u srpskom je tačno spojeno „radiću“, nikako hrvatski razdvojeno „radit ću“ ni „raditiću“. I zapamti — enklitika nikad ne stoji na početku rečenice. Glagoli na „-ći“ (doći, reći) nemaju spojeni oblik, pa kažeš samo „doći ću“.
Primeri
- Sutra ću raditi. I'll work tomorrow.
- Radiću sutra. I'll work tomorrow.
- Šta ćeš jesti? What will you eat?
Cela lekcija
Sve iz videa, u tekstu.
-
Hoćeš da kažeš šta ćeš raditi sutra? Treba ti futur prvi — buduće vreme. Pravi se lako, ali ima jednu zamku u pisanju koja zbunjuje skoro sve. Hajde da je rešimo do kraja.
-
Futur prvi je buduće vreme — za planove, namere i predviđanja. Sastoji se od dva dela: kratkog oblika glagola „hteti“ i infinitiva glavnog glagola. Kratki oblik je takozvana enklitika: ću, ćeš, će.
-
Evo cele enklitike glagola „hteti“. „Ja ću, ti ćeš, on će, mi ćemo, vi ćete, oni će.“ Ovo su kratki, nenaglašeni oblici — nauči ih napamet, jer su srce celog vremena.
-
Sada ono najvažnije: postoje dva načina da spojiš enklitiku i infinitiv. Prvi — ako enklitika stoji ispred, infinitiv ostaje ceo: „ću raditi“. Drugi — ako glagol stoji ispred, skida se „-ti“ sa infinitiva i enklitika se spaja sa njim u jednu reč: „radiću“.
-
Krenimo od prvog oblika. Rečenica počinje prilogom „sutra“, pa enklitika dolazi odmah za njom, a infinitiv ostaje ceo: Sutra ću raditi. To znači „I'll work tomorrow“. Enklitika „ću“, pa pun infinitiv „raditi“ — razdvojeno.
-
Sada isto značenje, ali drugim oblikom. Ako glagol počinje rečenicu, skinemo „-ti“ sa „raditi“ i zalepimo „ću“ — dobijemo jednu reč: Radiću sutra. „Raditi“ minus „-ti“ daje „radi-“, plus „ću“ daje „radiću“. Ista budućnost, samo spojeno.
-
Pitanja se prave isto. „Šta ćeš jesti?“ — upitna reč „šta“ je prva, pa enklitika „ćeš“ dolazi za njom, a infinitiv „jesti“ ostaje ceo: Šta ćeš jesti? „What will you eat?“ Drugo lice jednine — „ćeš“.
-
Treće lice množine. „Oni će doći večeras.“ Subjekat „oni“ je prvi, pa enklitika „će“ dolazi za njim, a infinitiv „doći“ ostaje ceo: Oni će doći večeras. „They'll come tonight.“ Da glagol bude prvi, bilo bi „Doći će večeras“.
-
Evo cele slike na glagolu „raditi“ u oba oblika i u svim licima. Sa leve strane je razdvojeni oblik, sa desne spojeni. Oba su tačna — biraš ga prema redu reči u rečenici.
-
A sada zamka zbog koje smo i počeli. Kad spajaš glagol i enklitiku, ne piše se „radit ću“ niti „raditiću“. „-ti“ se potpuno skida, i tek onda se enklitika lepi: „radiću“. Jedna reč, bez razmaka, bez slova „t“ ispred.
-
Druga greška tiče se reda reči. Enklitika je nenaglašena i nikad ne stoji na početku rečenice. „Ću raditi sutra“ ne valja. Mora ili „Sutra ću raditi“, ili spojeno „Radiću sutra“.
-
Mala napomena za glagole na „-ći“, kao „doći“ ili „reći“. Oni nemaju „-ti“ za skidanje, pa kod njih nema spojenog oblika sa skraćivanjem — kažeš „doći ću“ ili „ja ću doći“, ali ne „doćiću“. Za njih ostaje razdvojeni oblik.
-
Da rezimiramo. Futur prvi je enklitika „hteti“ plus infinitiv. Ako enklitika ide prva, infinitiv ostaje ceo: „ću raditi“. Ako glagol ide prvi, skineš „-ti“ i spojiš: „radiću“. Nikad „radit ću“, i nikad enklitika na početku. Sad možeš da pričaš o svemu što tek dolazi.