Srpski aorist – kratko prošlo vrijeme koje oživljava priču
Aorist je jednorječno prošlo vrijeme koje se u srpskome najčešće tvori od svršenih glagola. Za razliku od perfekta, koji se sastoji od pomoćnoga glagola i glagolskoga pridjeva radnog (sam kupio, je rekao), aorist nema ni pomoćnoga glagola ni pridjeva radnog – sve je sažeto u jednu riječ. Upravo zato djeluje kratko, naglo i izravno, kao da se radnja zbiva pred nama. Tvori se vrlo predvidljivo: na osnovu glagola dodaju se posebni nastavci. Ako osnova završava suglasnikom, nastavci su -oh, -e, -e, -osmo, -oste, -oše; ako završava samoglasnikom, nastavci su -h, -ø, -ø, -smo, -ste, -še. Čim prepoznaš osnovu i njezin završetak, znaš koji nastavak dolazi. Pogledajmo to na glagolu reći: ja rekoh, ti reče, on/ona reče, mi rekosmo, vi rekoste, oni rekoše. Obrati pozornost na 1. lice jednine (rekoh): zbog glasovne promjene osnova reč- prelazi u rek-, a u 2. i 3. licu opet dobivamo reče. Kakav dojam aorist ostavlja? Živ, ubrzan, pripovjedački. Zato i danas najbolje živi ondje gdje treba neposrednost: u pripovijedanju, u živom prepričavanju doživljaja, u književnosti, u narodnom epu te u ustaljenim izrazima. Klasičan primjer jest poznata rečenica "Dođoh, videh, pobedih." – tri kratka udarca koji slikaju brzinu i odlučnost. Slično djeluje i "Reče i ode.": dvije svršene radnje nanizane bez ijedne suvišne riječi. U svakodnevnom govoru aorist katkad označava nešto što se upravo dogodilo, primjerice kad netko uzvikne da su mu maločas ispali ključevi. Važno je razumjeti odnos aorista i perfekta. Obično prošlo vrijeme u srpskome jest perfekt; aorist biraš kad želiš da radnja zazvuči naglo, dovršeno i blisko. Zanimljivo, aorist u novije vrijeme oživljava i u dopisivanju među mladima, jednostavno zato što je kraći – "reče" se brže otkuca nego "rekao je". Regionalno je češći na jugu i u Crnoj Gori. Budući da i hrvatski poznaje aorist, hrvatskomu uhu njegov ti ritam neće biti potpuno stran, samo ga je u srpskome korisnije aktivno prepoznavati. Gdje učenici najčešće griješe? Prvo, oblik aorista čitaju kao prezent. Reče ne znači "govori", nego "rekao je"; pitanje "Šta reče?" znači "Što si rekao?", a ne "Što govoriš?". Drugo, pretjeruju s aoristom za obične svakodnevne činjenice u kojima srpski traži perfekt. Reći ćeš "Juče sam kupio hleb.", a ne "Juče kupih hleb." – aorist bi ovdje zvučao odviše svečano i pripovjedački. Treće, valja zapamtiti da su 2. i 3. lice jednine jednaki oblik: reče može značiti i "ti reče" i "on/ona reče", pa ih razlikuje samo kontekst. Kad jednom uhvatiš taj ritam – kratka osnova, jasan nastavak, jedna riječ – aorist ti više neće biti zagonetka, nego alat za živo, neposredno pripovijedanje.
Primjeri
- Reče i ode. He spoke and left.
- Dođoh, videh, pobedih. I came, I saw, I conquered.
- Šta reče? What did you say?
Cijela lekcija
Sve iz videa, u tekstu.
-
U srpskom postoji prošlo vrijeme koje cijelu rečenicu sažme u jednu jedinu riječ i oživi priču. Zove se aorist, a gotovo svi koji uče prošeću pokraj njega.
-
Aorist je jednorječno prošlo vrijeme. Slika jednu naglu, dovršenu radnju, nešto što se dogodilo i bilo gotovo, baš u trenutku pripovijedanja.
-
Tvoriš ga od samoga glagola, najčešće svršenoga, plus poseban skup nastavaka. Bez pomoćnoga glagola, bez sam, bez participa. Samo osnova i nastavak, stopljeni u jednu udarnu riječ.
-
Evo cijeloga niza na glagolu reći, kazati. Poslušaj nastavke: oh, zatim golo e i za ti i za on, pa osmo, oste, oše.
-
Pogledaj što čini rečenici. Reče i ode. Reče i ode. Dvije cijele radnje, dvije pojedinačne riječi. Aorist to čini brzim i živim, kao da se događa pred tobom.
-
Najpoznatiji primjer od svih. Dođoh, vidjeh, pobijedih. Dođoh, videh, pobedih. Tri aorista u prvom licu zaredom, svaki završava na oh. Upravo taj odsječan ritam čini aorist tako dramatičnim.
-
Živ je i u živahnom govoru. Zamisli nekoga tko prepričava svađu: A ona meni reče... A ona meni reče... Ta jedna riječ, reče, baca te ravno u scenu, mnogo življe od običnoga svakodnevnoga prošloga.
-
I preživljava u kratkim, ustaljenim izrazima koje ćeš zaista čuti. Šta reče? Šta reče? Ovdje reče znači rekao si. Tako se kaže kad nešto nismo uhvatili, čak i u opuštenom razgovoru.
-
Sad zamka. Oblik reče izgleda baš kao prezent, ali je prošlo vrijeme. Pa Šta reče? nije što govoriš, nego što si rekao. Isti oblik, drugo vrijeme.
-
Veća je zamka pretjerana uporaba. Za obično, svakodnevno prošlo vrijeme srpski rabi perfekt, prošlost s sam plus particip. Tako govoriš kao normalan čovjek, a ne kao junački ep.
-
Zamisli aorist kao reflektor za pripovijedanje. Vjerojatno njime nećeš graditi cijele razgovore, ali kad ga jednom prepoznaš, književnost, narodne bajke i živ govor otvore se odjednom.
-
Da zaključimo. Aorist je jednorječno prošlo vrijeme za nagle, dovršene radnje. Živi u pripovijedanju i u ustaljenim izrazima. I ne miješaj ga s prezentom: reče znači rekao je.
