Srpsko „se“: bezlične i uzajamne konstrukcije

Ako vam je materinski hrvatski, ovo je gradivo koje ćete prepoznati gotovo trenutačno. Srpsko i hrvatsko „se“ rade isti posao, pa ova lekcija nije učenje nečega novoga nego potvrda onoga što već osjećate — uz nekoliko sitnih pravopisnih napomena. Budimo iskreni: sustavi se ovdje poklapaju, pa ćemo se usredotočiti na to da ispravno koristite oblike i izbjegnete tipične zamke. Prva uloga „se“ jest bezlična, poopćujuća. Govorimo o tome što se radi, ali ne kažemo tko. Glagol je obično u 3. licu jednine. Usporedite: srpsko „Ovde se ne puši.“ odgovara hrvatskome „Ovdje se ne puši.“, a pitanje „Kako se to kaže?“ isto je u oba jezika. Tako i „Ovde se govori srpski.“ znači „Ovdje se govori srpski.“ Jedina vidljiva razlika je pravopisna: srpski piše ekavski „ovde“, a hrvatski ijekavski „ovdje“; značenje i konstrukcija su isti. Pritom pazite na jednu zamku: ne ubacujte konkretan subjekt u bezličnu rečenicu. „Kako ti to kažeš?“ znači „kako ti to kažeš“ — to više nije poopćenje nego konkretna osoba. Želite li opće „kako se to kaže“, izostavite subjekt i pustite neka „se“ odradi posao. Druga uloga jest uzajamno (recipročno) „se“: dvoje ili više ljudi radi nešto jedno drugome. Glagol je u množini. „Volimo se.“ = „volimo jedno drugo“, „Vidimo se sutra.“ = „vidimo se sutra“, „Poznaju se godinama.“ = „poznaju se godinama“ te neformalno „čujemo se“ = „čujemo se, javljamo se“. Sve vam to zvuči potpuno domaće — i to je dobra vijest. Ipak, zapamtite da je „se“ uz uzajamne glagole obvezno: izostavite li ga („Vidimo sutra“), nestaje značenje „jedno drugo“. Na kraju red riječi. „Se“ je naglasnica (klitika) i stoji na drugome mjestu u rečenici — pravilo koje u hrvatskome već primjenjujete bez razmišljanja, pa ga jednostavno prenesite. Postoje sitne razlike u poretku enklitika među govornicima, ali osnovno pravilo „drugo mjesto“ vrijedi u oba jezika. Ukratko: nema subjekta u bezličnim rečenicama, obvezno „se“ u uzajamnima, drugo mjesto za naglasnicu — i sve sjeda na svoje mjesto.