Srpski „da” + prezent kao zamjena za infinitiv

Hrvatu je srpsko „da” + prezent isprva neobično jer je u hrvatskom standardu infinitiv uobičajen izbor: „Želim ići”, „Moram raditi”. U srpskom, osobito u svakodnevnome govoru, infinitiv se najčešće zamjenjuje konstrukcijom „da” + prezent. Tako umjesto pomalo knjiškoga „Hoću ići” Srbin prirodno kaže „Hoću da idem” (želim ići), a umjesto „Moram raditi” — „Moram da radim”. Glagol iza „da” pravi je, lični prezentski oblik koji se slaže sa svojim subjektom u licu i broju. Ključno pravilo tiče se subjekta. Kada su subjekt glavnoga glagola i subjekt prezenta isti, infinitiv je još uvijek moguć, ali „Hoću da idem” zvuči mnogo življe. Kada su subjekti različiti, infinitiv više nije moguć — nužan je „da” + prezent. Zato „Hoću da ideš” znači da ja hoću, a ti ideš: prezent se slaže s drugim licem. To je upravo ono što biste vi izrazili rečenicom „Hoću da ti ideš”, a u srpskome tu ulogu nosi „da” + prezent. Oblik „Hoću ići ti” nije ispravan; jedino je točno „Hoću da ideš”. Konstrukcija dolazi iza glagola koje stalno upotrebljavate: hteti, morati, moći, trebati, željeti. Pogledajte kako se prezent mijenja po licima: da idem, da ideš, da ide, da idemo, da idete, da idu. Dobro nosi i savjet i blagu obavezu — „Treba da učiš” — te dopuštenje — „Možeš da dođeš sutra”. Zapamtite: umjesto infinitiva „da” + prezent, prezent slažite sa subjektom, a kad su subjekti različiti, „da” + prezent je obavezan.