Srpski „da” + prezent kao zamjena za infinitiv
Hrvatu je srpsko „da” + prezent isprva neobično jer je u hrvatskom standardu infinitiv uobičajen izbor: „Želim ići”, „Moram raditi”. U srpskom, osobito u svakodnevnome govoru, infinitiv se najčešće zamjenjuje konstrukcijom „da” + prezent. Tako umjesto pomalo knjiškoga „Hoću ići” Srbin prirodno kaže „Hoću da idem” (želim ići), a umjesto „Moram raditi” — „Moram da radim”. Glagol iza „da” pravi je, lični prezentski oblik koji se slaže sa svojim subjektom u licu i broju. Ključno pravilo tiče se subjekta. Kada su subjekt glavnoga glagola i subjekt prezenta isti, infinitiv je još uvijek moguć, ali „Hoću da idem” zvuči mnogo življe. Kada su subjekti različiti, infinitiv više nije moguć — nužan je „da” + prezent. Zato „Hoću da ideš” znači da ja hoću, a ti ideš: prezent se slaže s drugim licem. To je upravo ono što biste vi izrazili rečenicom „Hoću da ti ideš”, a u srpskome tu ulogu nosi „da” + prezent. Oblik „Hoću ići ti” nije ispravan; jedino je točno „Hoću da ideš”. Konstrukcija dolazi iza glagola koje stalno upotrebljavate: hteti, morati, moći, trebati, željeti. Pogledajte kako se prezent mijenja po licima: da idem, da ideš, da ide, da idemo, da idete, da idu. Dobro nosi i savjet i blagu obavezu — „Treba da učiš” — te dopuštenje — „Možeš da dođeš sutra”. Zapamtite: umjesto infinitiva „da” + prezent, prezent slažite sa subjektom, a kad su subjekti različiti, „da” + prezent je obavezan.
Primjeri
- Hoću da idem. I want to go.
- Hoću da ideš. I want you to go.
- Treba da učiš. You should study.
Cijela lekcija
Sve iz videa, u tekstu.
-
Hoću ići — točno je, ali zvuči kao da čitaš iz stare knjige. U živom govoru Srbi kažu nešto sasvim drugo.
-
U srpskom se vrlo često umjesto infinitiva rabi konstrukcija da plus prezent. Osobito u svakodnevnom govoru ona je prirodan izbor poslije glagola poput hteti, morati i moći.
-
Pogledaj kako to izgleda. Infinitiv ići pretvaramo u da idem. Glavni glagol ostaje isti, a drugi prelazi u prezent i slaže se sa subjektom u licu i broju.
-
Krenimo od najobičnijeg primjera. Poslije glagola hteti prirodno se kaže: Hoću da idem.
-
Isto vrijedi i poslije glagola morati. Drugi glagol prelazi u prezent i slaže se sa subjektom: Moram da radim.
-
Budući da se prezent slaže sa subjektom, oblik poslije da mijenja se po licu. Za glagol ići to izgleda ovako: da idem, da ideš, da ide, da idemo, da idete, da idu.
-
A sada najvažnija stvar. Subjekt glavnog glagola i subjekt prezenta ne moraju biti isti. Kad su isti, kažeš hoću da idem — ja hoću, ja idem. No ako želiš da netko drugi nešto učini, prezent se slaže s tim drugim licem.
-
Evo kako zvuči kad želiš da netko drugi nešto učini. Ja hoću, ali ideš ti: Hoću da ideš.
-
I baš tu je ključno pravilo. Kad su subjekti različiti, infinitiv ne radi — moraš rabiti da plus prezent. Ne možeš reći hoću ići ti; jedino je ispravno hoću da ideš.
-
Konstrukcija odlično nosi i savjet ili blagu obvezu. Poslije glagola trebati kaže se: Treba da učiš.
-
I poslije glagola moći za dopuštenje ili mogućnost ide isto da plus prezent: Možeš da dođeš sutra.
-
Pazi na još jednu sitnicu. Kad su subjekti isti, infinitiv jest ispravan, ali zvuči formalno i knjiški. U razgovoru je prirodnije da plus prezent — zato biraj hoću da idem umjesto hoću ići.
-
Zapamti: umjesto infinitiva rabi da plus prezent, slaži prezent sa subjektom, a kad su subjekti različiti — da plus prezent je obavezno.