„da” + prezent kao zamena za infinitiv
U srpskom jeziku, naročito u svakodnevnom govoru, infinitiv vrlo često zamenjujemo konstrukcijom „da” + prezent. Umesto pomalo knjiškog „Hoću ići” prirodno kažemo „Hoću da idem”, a umesto „Moram raditi” — „Moram da radim”. Glagol posle „da” jeste pravi, lični glagolski oblik u prezentu i slaže se sa svojim subjektom u licu i broju. Tu je cela tajna: glavni glagol ostaje isti (hoću, moram, mogu, treba), a drugi glagol ide u prezent. Najvažnije pravilo tiče se subjekta. Kada su subjekat glavnog glagola i subjekat prezenta isti, infinitiv je još uvek ispravan, ali „Hoću da idem” zvuči mnogo življe i prirodnije. Kada su subjekti različiti, infinitiv više ne radi — moramo upotrebiti „da” + prezent. Zato „Hoću da ideš” znači da ja hoću, a ti ideš: prezent se slaže sa drugim licem. Oblik „Hoću ići ti” je negramatičan; jedino ispravno jeste „Hoću da ideš”. Konstrukcija se javlja posle glagola koje stalno koristimo: hteti, morati, moći, trebati, želeti. Pogledajte kako se prezent menja po licima: da idem, da ideš, da ide, da idemo, da idete, da idu. „da” + prezent lepo nosi i savet i blagu obavezu — „Treba da učiš” — kao i dozvolu — „Možeš da dođeš sutra”. Zapamtite: umesto infinitiva koristite „da” + prezent, slažite prezent sa subjektom, a kad su subjekti različiti, „da” + prezent je obavezan.
Primeri
- Hoću da idem. I want to go.
- Hoću da ideš. I want you to go.
- Treba da učiš. You should study.
Cela lekcija
Sve iz videa, u tekstu.
-
Hoću ići — tačno je, ali zvuči kao da čitaš iz stare knjige. U živom govoru kažemo nešto sasvim drugo.
-
U srpskom vrlo često umesto infinitiva koristimo konstrukciju da plus prezent. Posebno u svakodnevnom govoru ona je prirodan izbor posle glagola kao što su hteti, morati i moći.
-
Pogledaj kako to izgleda. Infinitiv ići pretvaramo u da idem. Glavni glagol ostaje isti, a drugi glagol ide u prezent i slaže se sa subjektom u licu i broju.
-
Krenimo od najobičnijeg primera. Posle glagola hteti prirodno kažemo: Hoću da idem.
-
Isto radi i posle glagola morati. Drugi glagol ide u prezent i slaže se sa subjektom: Moram da radim.
-
Pošto se prezent slaže sa subjektom, oblik posle da menja se po licu. Za glagol ići to izgleda ovako: da idem, da ideš, da ide, da idemo, da idete, da idu.
-
A sada najvažnija stvar. Subjekat glavnog glagola i subjekat prezenta ne moraju biti isti. Kad su isti, kažeš hoću da idem — ja hoću, ja idem. Ali ako želiš da neko drugi nešto uradi, prezent se slaže sa tim drugim licem.
-
Evo kako zvuči kad želiš da neko drugi nešto uradi. Ja hoću, ali ideš ti: Hoću da ideš.
-
I baš tu je ključno pravilo. Kad su subjekti različiti, infinitiv ne radi — moraš da koristiš da plus prezent. Ne možeš reći hoću ići ti; jedino ispravno je hoću da ideš.
-
Konstrukcija odlično nosi i savet ili blagu obavezu. Posle glagola trebati kažemo: Treba da učiš.
-
I posle glagola moći za dozvolu ili mogućnost ide isto da plus prezent: Možeš da dođeš sutra.
-
Pazi na još jednu sitnicu. Kad su subjekti isti, infinitiv jeste ispravan, ali zvuči formalno i knjiški. U razgovoru je prirodnije da plus prezent — zato biraj hoću da idem umesto hoću ići.
-
Zapamti: umesto infinitiva koristi da plus prezent, slaži prezent sa subjektom, a kad su subjekti različiti — da plus prezent je obavezno.