Potencijal: srpski pogodbeni način
Potencijal je glagolski način kojim u srpskom jeziku izražavamo želju, učtivu molbu i pogodbu („kad bih…“). U gramatici se naziva i pogodbeni ili mogućni način, jer pre svega označava radnju koja bi se ostvarila pod nekim uslovom. Gradi se od dva dela: enklitičkog oblika pomoćnog glagola biti (u aoristu) i radnog glagolskog prideva glavnog glagola. Oblici pomoćnog glagola po licima glase: ja BIH, ti BI, on/ona BI, mi BISMO, vi BISTE, oni BI. Vredi ih jednom za svagda utvrditi, jer su upravo oni srž potencijala. Radni glagolski pridev slaže se sa subjektom u rodu i broju: muški rad radio, ženski radila, množina radili. Zato muškarac kaže „Želeo bih kafu“, a žena „Želela bih kafu“. To slaganje je redovno i ne sme se izostaviti. Ključno pravilo reda reči: pomoćni oblik bih/bi/bismo je enklitika i stoji na DRUGOM mestu u rečenici. Uporedite „Ja bih došao“ (gde je na prvom mestu zamenica) i „Došao bih“ (kad rečenica počinje glagolom, enklitika dolazi odmah iza njega). Pomeranje enklitike na pogrešno mesto najčešći je trag nepažljivog govora. Tri tipične upotrebe. Učtiva molba: „Želeo bih kafu“ — mekše i uljudnije od zapovesti. Treće lice: „Ona bi došla“. Pitanje: „Šta biste radili?“ (vi → biste). Pogodbene rečenice grade se veznikom kad/da: „Kad bih imao vremena, putovao bih“. Potencijal se javlja u oba dela rečenice — i u uslovu i u posledici. Na kraju, najčešće greške na koje treba paziti. Prva je upotreba oblika bi za sva lica umesto bismo (mi) i biste (vi). U razgovornom jeziku to se čuje, ali u pažljivom, standardnom izrazu je nepravilno: ispravno je „Mi bismo došli“, a ne „Mi bi došli“. Druga greška je ispuštanje glasa -h u prvom licu jednine: mora „Ja bih rekao“, oblik „ja bi rekao“ nije pravilan. Treća je zaboravljanje rodnog slaganja prideva (želeo prema želela), a četvrta pogrešno mesto enklitike. Ko savlada ova četiri detalja, koristi potencijal sigurno i tačno.
Primeri
- Želeo bih kafu. I would like a coffee.
- Ona bi došla. She would come.
- Šta biste radili? What would you do?
Cela lekcija
Sve iz videa, u tekstu.
-
Jedna mala rečca pretvara osornu naredbu u učtivu molbu — a baš oko nje većina napravi grešku.
-
Potencijal je naš oblik za bih, za želje, učtive molbe i pogodbene rečenice. Gradi se iz dva dela: pomoćne rečce i glagolskog prideva radnog.
-
Evo cele paradigme. Rečca se menja po licu: ja bih, ti bi, on bi, mi bismo, vi biste, oni bi. Zapamti da prvo lice jednine ima h na kraju — bih — a u množini imamo bismo i biste.
-
Drugi deo je glagolski pridev radni — onaj oblik koji se slaže u rodu i broju sa subjektom. Za muški rod radio, za ženski radila, za množinu radili. Spoj rečcu i pridev i dobio si potencijal.
-
Krenimo od najčešće upotrebe — učtive molbe. Umesto da kažeš hoću kafu, kažeš mekše: Želeo bih kafu.
-
Ako govori žena, pridev se slaže u ženskom rodu — želela, a rečca ostaje bih. Želela bih kafu.
-
Treće lice koristi rečcu bi. Pogodi šta bi neko uradio: Ona bi došla.
-
Za učtivo obraćanje na vi koristiš biste. Pazi — biste, ne bi. Šta biste radili?
-
Sada pravilo položaja. Rečca bih, bi, bismo ponaša se kao klitika — traži drugo mesto u rečenici. Zato kažemo Ja bih došao, a kad rečenica počne glagolom, rečca dolazi odmah iza njega: Došao bih.
-
Potencijal nosi i pogodbene, uslovne rečenice — ono ako. U glavnom delu stoji potencijal: Kad bih imao vremena, putovao bih.
-
A evo i klasične zamke. U opuštenom govoru mnogi za sva lica koriste bi — mi bi, vi bi. U pažljivom, pravilnom govoru to ne valja: za mi ide bismo, za vi ide biste.
-
I poslednja sitnica koja odaje govornika: u prvom licu jednine ne ispada h. Nije ja bi, nego ja bih.
-
Zapamti: rečca po licu — bih, bi, bismo, biste — plus pridev radni po rodu, i sve na drugom mestu.