Srpski potencijal (kondicional): kako reći „bih, bi, bismo“
Potencijal je srpski kondicional — oblik kojim se izriče ono što biste vi na hrvatskom rekli pomoću „bih, bi, bismo“. Dobra je vijest da je vama, kao govorniku hrvatskog, ovaj oblik gotovo prisan: i hrvatski ima kondicional s istim česticama. Zbog te bliskosti najlakše ćete naučiti srpski potencijal tako da pažljivo uočite gdje su pravila ista, a gdje se izgovor i pravopis tek malo razlikuju. Potencijal se u srpskom tvori od enklitičke čestice (aorist glagola „biti“) i radnog glagolskog prideva. Čestice po licima glase: ja BIH, ti BI, on/ona BI, mi BISMO, vi BISTE, oni BI. To je isti niz koji poznajete iz hrvatskoga, pa ga ne morate učiti iznova — samo ga pouzdano primjenjivati. Radni glagolski pridev slaže se s subjektom u rodu i broju, baš kao i kod vas. Za muški rod kažemo „radio“, za ženski „radila“, a u množini „radili“. Zato muški govornik kaže „Želeo bih kafu.“, a govornica „Želela bih kafu.“ Primijetite srpski oblik „želeo / želela“ (ekavski), dok biste vi u svojem jeziku rekli „želio / željela“ — značenje je isto, razlika je samo u izgovoru jata. Najvažnije pravilo reda riječi: čestica je enklitika i stoji na DRUGOM mjestu u rečenici. Ako rečenicu počinjete subjektom, kažemo „Ja bih došao.“ Ako pak rečenica počinje glagolom, čestica ide odmah iza njega: „Došao bih.“ Ovo vam je pravilo poznato, jer i hrvatski enklitiku stavlja na drugo mjesto. Potencijal se rabi u tri tipične situacije. Prvo, za želje i učtive molbe: „Želeo bih kafu.“ Drugo, za pretpostavke i mogućnost. Treće, u pogodbenim (kondicionalnim) rečenicama s „kad / ako“: „Kad bih imao vremena, putovao bih.“ Pogledajte i treće lice: „Ona bi došla.“ te pitanje s „vi“: „Šta biste radili?“ Sada o pogreškama koje i govornici bliskih jezika znaju napraviti. Najčešća je upotreba „bi“ za sva lica. U opuštenom govoru čut ćete „mi bi došli“, ali u pažljivom srpskom to je netočno — ispravno je „Mi bismo došli.“ Isto vrijedi za „vi“: tražimo „biste“, ne „bi“. Druga je zamka ispuštanje glasa -h u prvom licu jednine. „Ja bi rekao“ nije ispravno; mora biti „Ja bih rekao.“ To -h razlikuje „ja“ od svih ostalih lica, pa ga nikako ne gubite. Treća se pogreška tiče reda riječi: čestica nikada ne smije „odlutati“ s drugoga mjesta. I četvrta — slaganje prideva u rodu: pazite na „želeo“ naspram „želela“. Ako te četiri sitnice držite na oku, vaš će srpski potencijal zvučati prirodno i točno.
Primjeri
- Želeo bih kafu. I would like a coffee.
- Ona bi došla. She would come.
- Šta biste radili? What would you do?
Cijela lekcija
Sve iz videa, u tekstu.
-
Jedna mala čestica pretvara osornu naredbu u uljudnu molbu — a baš oko nje većina pogriješi.
-
Potencijal je naš oblik za bih — za želje, uljudne molbe i pogodbene rečenice. Gradi se od dva dijela: pomoćne čestice i glagolskog pridjeva radnog.
-
Evo cijele paradigme. Čestica se mijenja po licu: ja bih, ti bi, on bi, mi bismo, vi biste, oni bi. Zapamti da prvo lice jednine ima h na kraju — bih — a u množini imamo bismo i biste.
-
Drugi dio je glagolski pridjev radni — onaj oblik koji se slaže u rodu i broju sa subjektom. Za muški rod radio, za ženski radila, za množinu radili. Spoji česticu i pridjev i dobio si potencijal.
-
Krenimo od najčešće uporabe — uljudne molbe. Umjesto da kažeš hoću kavu, kažeš mekše: Želeo bih kafu.
-
Ako govori žena, pridjev se slaže u ženskom rodu — želela, a čestica ostaje bih. Želela bih kafu.
-
Treće lice koristi česticu bi. Pogodi što bi netko učinio: Ona bi došla.
-
Za uljudno obraćanje na vi koristiš biste. Pazi — biste, ne bi. Šta biste radili?
-
Sada pravilo položaja. Čestica bih, bi, bismo ponaša se kao klitika — traži drugo mjesto u rečenici. Zato kažemo Ja bih došao, a kad rečenica počne glagolom, čestica dolazi odmah iza njega: Došao bih.
-
Potencijal nosi i pogodbene, uvjetne rečenice — ono kad bih, kad bi. U glavnom dijelu stoji potencijal: Kad bih imao vremena, putovao bih.
-
A evo i klasične zamke. U opuštenom govoru mnogi za sva lica koriste bi — mi bi, vi bi. U pažljivom, pravilnom govoru to ne valja: za mi ide bismo, za vi ide biste.
-
I posljednja sitnica koja odaje govornika: u prvom licu jednine ne ispada h. Nije ja bi, nego ja bih.
-
Zapamti: čestica po licu — bih, bi, bismo, biste — plus pridjev radni po rodu, i sve na drugom mjestu.
