Koji u srpskom: spojiti odnosnu rečenicu s imenicom

Ako govorite hrvatski, dobra vijest: srpsko koji u biti je ista riječ kao i vaše koji i radi gotovo jednako. Ipak, baš zato vrijedi usporiti i pogledati gdje su sitne srpske posebnosti, da vam ne promaknu. Pravilo koje povezuje sve oblike vrlo je elegantno: koji se slaže u rodu i broju s imenicom ispred sebe (s antecedentom), a padež uzima iz svoje uloge unutar zavisne rečenice. Pogled van određuje rod i broj, pogled unutra određuje padež. Oblici su koji (m), koja (ž), koje (s), a dalje se dekliniraju: akuzativ koga/kog ili koju, dativ i lokativ kome/kom. Prođimo kroz srpske primjere doslovno. U „čovek koji radi“ zamjenica je subjekt zavisne rečenice, pa stoji u nominativu: koji. U „knjiga koju čitam“ radi se o objektu — čitam koju? — pa imamo akuzativ ženskog roda: koju. U „grad u kome živim“ prijedlog u traži lokativ, otud kome (u kome živim). Slično: „čovek koga vidim“ (akuzativ za živo: koga), „prijatelj kome verujem“ (glagol verovati traži dativ: kome), „auto koji vozim“ i „ljudi koji čekaju“ (nominativ množine). Primijetite dvije srpske posebnosti, ali bez ispravljanja: srpski je ekavski — piše čovek, a ne čovjek; i u srpskom je posve uobičajen lokativni oblik kome (u kome živim), gdje biste vi prirodno rekli kojem. To nije pogreška ni kod njih ni kod vas — to je „uoči razliku“, a ne „ispravi“. Najopasnija zamka jednaka je u oba jezika: privlačenje padeža. Iskušenje je da koji dobije padež imenice ispred sebe. Imenica je u „Vidim čoveka“ u akuzativu, pa ruka sama posegne za ✖ „Vidim čoveka kojeg radi“. Pogrešno. Koji je subjekt svoje rečenice (on radi), pa mora biti nominativ: ✔ „Vidim čoveka koji radi“. Pravilo spasa: zaboravite imenicu i pitajte se koju ulogu zamjenica ima u svojoj rečenici. Vi to već radite materinski — ovdje samo svjesno potvrdite refleks na srpskim primjerima.